Preuzeto sa mrežne stranice gradskog arhiva u Beču. Izvorni tekst je na poveznici OVDJE.
Katolički Irci koji su služili u Carskoj vojsci zbog vjerskog protivljenja anglikanskim „okupatorima“ svoje domovine nisu bili neuobičajeni još od 17. stoljeća. Obitelj Banfield, međutim, bila je britanski orijentirana protestantska južnoirska obitelj; djed je služio kao diplomat u Münchenu, dok je otac već bio u Austro-ugarskoj mornarici, gdje je kao drugi topnički časnik služio na Tegetthoffovu admiralskom brodu u Bitci kod Visa 1866. godine te je — naposljetku kao kapetan bojnog broda — u vrijeme rođenja svog najmlađeg sina Gottfrieda (6. veljače 1890.) zapovijedao mornaričkom postajom u Castelnuovu.
Gottfried von Banfield od 1892. godine odrastao je u Puli, pohađao tamošnju mornaričku osnovnu školu, a od 1903. vojnu srednju školu u St. Pöltenu, zatim Pomorsku akademiju u Rijeci, gdje je diplomirao 17. lipnja 1909. i unaprijeđen u mornaričkog pitomca. Isprva je služio na bojnome brodu ARPAD, zatim kao kadet straže na ERZHERZOG FRIEDRICHU, završio je tečaj za mornaričke časnike 1910./1911. na brodu CUSTOZA, nakon čega je raspoređen kao pitomac na ERZHERZOG FRANZ FERDINAND.
Godine 1912., kao poručnik fregate i zapovjednik tegljača HIPPOS, kasnije iste godine premješten je od strane zapovjednika flote Rudolfa grofa Montecuccolija (čiji je sin bio Banfieldov prijatelj) u Tvornicu motornih zrakoplova u Wiener Neustadtu na letačku obuku, gdje su bili raspoređeni i njegova braća Karl i Ferdinand. U jesen 1912. Banfield je poslan u Pariz kako bi proučio nove zrakoplove, a u studenome iste godine pridružio se bazi hidroaviona Santa Catarina kraj Pule.
Dana 7. veljače 1913., nakon položenog ispita za pilota hidroaviona, stekao je dozvolu terenskog pilota. Tijekom letačke demonstracije za nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. ožujka 1913., Banfield se zbog kvara motora srušio u blizini Pule i bio teško ozlijeđen. Nakon dvanaestomjesečnog boravka u bolnici i oporavka u Badenu, planirao je napustiti mornaricu i pridružiti se civilnoj zrakoplovnoj kompaniji.
Međutim, 1. srpnja 1914. ponovno se vratio u bazu hidroaviona u Puli. Još prije izbijanja rata izvodio je izviđačke letove oko Lovćenskog jezera, a ubrzo i diljem Kotorskog zaljeva. Od proljeća 1915. djelovao je i kao bombarder protiv francuskih transporta koji su opskrbljivali Antivari. Njegova prva zračna borba dogodila se u srpnju 1915. između rijeka Tagliamenta i Soče.
Unaprijeđen u kapetana korvete, Banfield je nakon ulaska Italije u rat dobio zadatak uspostaviti i voditi mornaričku zrakoplovnu bazu u Trstu. U tome je bio toliko uspješan da su od početka 1916. talijanske opskrbne rute, poput cesta, željeznica i kanala, mogle biti bombardirane — od 22. srpnja 1916. i noću. Među strateškim ciljevima isprva su bili arsenal, Stazione Marittima (pomorska postaja) te glavna željeznička postaja Santa Lucia u Veneciji.
Banfield je zabranu zračnih napada na Veneciju, koju je car Karlo izdao u prosincu 1916., procijenio ovako:
„Budući da su zračni napadi bili spriječeni, talijanske obrambene snage mogle su se rasporediti drugdje. Baterije su premještene na Soču, eskadrile koje su se dotad koristile u obrani dobile su slobodne ruke za ofenzivna djelovanja, primjerice za napade na austrijsku središnju mornaričku bazu u Puli, a tvornice oružja u području Venecije radile su punim kapacitetom bez ometanja. Tako je, u širem kontekstu, ovaj čin suzdržanosti stvorio trenutke opasnosti i neprijatelju dao povod.“
Dana 1. kolovoza 1916. Banfield je, leteći sam, spriječio talijansku eskadrilu Capronija u bombardiranju torpedne tvornice i lučkih postrojenja u Rijeci. Nakon još jednog uspješnog zračnog okršaja — u skladu s legendarnim viteštvom svih zrakoplovnih snaga u Prvom svjetskom ratu — pozvao je oborene i zarobljene francuske neprijateljske zrakoplovce na večeru. Također je osobno spriječio planirano uništenje baze hidroaviona u Trstu 15. kolovoza 1916., koje su namjeravali izvesti francuski bombarderi i lovci Nieuport.
Dana 23. kolovoza 1916. Banfield je odlikovan Zlatnom medaljom za vojničke zasluge na vrpci Vojnog križa za zasluge, a 17. kolovoza 1917. Viteškim križem Vojnog reda Marije Terezije. Tijekom obrane tršćanske obale oborila ga je talijanska torpedna brodica, no izvukao se s tek mjesec dana provedenih u bolnici. Talijansku invaziju Trsta u studenome 1918. — nakon ukupno devet potvrđenih i jedanaest nepotvrđenih zračnih pobjeda — doživio je u svojoj bazi hidroaviona, gdje je bio uhićen. Nakon četrdeset dana zatvora isprva se preselio u Beč, oženio se 1920. Marijom groficom Tripcovich, kćeri uglednog brodovlasnika, i živio u Engleskoj. No 1923. dobio je talijansko državljanstvo i vratio se u Trst, gdje je vodio svjetski poznatu tvrtku za spašavanje brodova koja je, primjerice, nakon Šestodnevnog rata 1957. očistila Sueski kanal zakrčen brodolomima. Posljednji vitez Vojnog reda Marije Terezije umro je 23. rujna 1986. u Trstu.